Općenito je poznato da su škole mjesta gdje se uči. Pritom se većinom misli na fizičko uređenje (učionice, ploče, klupe…). Međutim, važnije je da škola bude okruženje za učenje, što podrazumijeva da takvo okruženje poticajno djeluje na kognitivni, socijalni i tjelesni razvoj djece. Potrebno je kreirati tjelesni i psihološki sigurno i poticajno okruženje u kojem se djeci nude različiti razvojno primjereni materijali, zadaci i situacije, gdje se potiče učenje kroz samostalno i grupno istraživanje, igru, raznovrsne izvore informacija i interakcije s drugom djecom i odraslima. U takvom se okruženju svako dijete osjeća dobrodošlo, šalje se poruka da je svaka osoba cijenjena, te da je svako dijete i njegova obitelj bitan dio razredne zajednice. Dobrobit djece je veća kad ona osjećaju da ih se uvažava. Njihovi različiti interesi, sposobnosti, različite vještine vide se kao bogatstvo, a ne ako problem kojega treba riješiti. Okruženje mora biti takvo da svakom djetetu, bilo da je najbolje kad radi samo ili mu treba podrška grupe; bilo da je auditivan, vizualan, taktilni tip, pruži prilika da doživi uspjeh. Tako se promiče dobrobit svakog djeteta i nude se prilike za učenje bez obzira na stilove učenja, iskustvo, kulturu, jezik, sklonosti. Na postignuća djece utječe način na koji doživljavaju svoj boravak u školi, kao i način na koji se osjećaju uključeni u odgojno-obrazovni proces. Ako dijete pripada određenoj etničkoj skupini ili ima neke teškoće, ne smije se dogoditi da je teškoća jedino s čime se dijete u okruženju može identificirati.
Suradnja, a ne natjecanje pridonosi stvaranju emocionalno sigurnog okruženja. Učenicima je potrebno pružati prilike da pomažu jedni drugima, da razmjenjuju ideje, da se nauče međusobno slušati, dolaziti do rješenja konsenzusom, vježbati kompromis.
Ovdje se potiče dječja inicijativa za istraživanjem, ispitivanjem, promatranjem i eksperimentiranjem, ta za preuzimanjem rizika unutar sigurnih granica. Ukoliko učitelji vjeruju da dijete može uspjeti, ono će i samo u to vjerovati. Pomažu im u postavljanju i ostvarivanju ciljeva. Na taj se način razvija dječje samopoštovanje. Svako dijete može koristiti zajednički prostor i resurse, ali i sudjelovati u njegovom održavanju.
Prostor izvan škole i resursi u zajednici također su važan dio bogatog okruženja za učenje.
U primjerenom okruženju djeca se osjećaju sigurno i sposobno, priznato od strane učitelja i vršnjaka, opušteno kad postavljaju pitanja ili traže pomoć, uče surađivati, zadovoljna su u školi, imaju više pozitivnih iskustava.
Suradnja, a ne natjecanje pridonosi stvaranju emocionalno sigurnog okruženja. Učenicima je potrebno pružati prilike da pomažu jedni drugima, da razmjenjuju ideje, da se nauče međusobno slušati, dolaziti do rješenja konsenzusom, vježbati kompromis.
Ovdje se potiče dječja inicijativa za istraživanjem, ispitivanjem, promatranjem i eksperimentiranjem, ta za preuzimanjem rizika unutar sigurnih granica. Ukoliko učitelji vjeruju da dijete može uspjeti, ono će i samo u to vjerovati. Pomažu im u postavljanju i ostvarivanju ciljeva. Na taj se način razvija dječje samopoštovanje. Svako dijete može koristiti zajednički prostor i resurse, ali i sudjelovati u njegovom održavanju.
Prostor izvan škole i resursi u zajednici također su važan dio bogatog okruženja za učenje.
U primjerenom okruženju djeca se osjećaju sigurno i sposobno, priznato od strane učitelja i vršnjaka, opušteno kad postavljaju pitanja ili traže pomoć, uče surađivati, zadovoljna su u školi, imaju više pozitivnih iskustava.
